Šta Evropa treba uraditi ako želi preživjeti napad Rusije

Analizu situacije u Ukrajinu i mogućeg razvoja događaja donosi magazin Politico, a potpisuje je John Kampfner - britanski autor, voditelj i komentator. Njegovu najnoviju knjigu "U potrazi za Berlinom" objavio je Atlantic. Redovno piše kolumne za POLITICO.

S obzirom na to da američka administracija sve više preuzima ulogu nepouzdanog posrednika umjesto čvrstog saveznika, Evropa se nalazi u teškoj poziciji, smatra autor. Ono što ga je najviše pogodilo tokom serije sigurnosnih brifinga i konferencija kojima je prisustvovao u Berlinu i drugim mjestima ove jeseni jeste obim uzbune. Pa ipak, većinom vremena, to ostaje skriveno iza zatvorenih vrata.

Jedna od rijetkih mrvica utjehe je to što članice E3 grupe, Njemačka, Francuska i Velika Britanija, nastoje zajedno suočiti se s ovom hladnom stvarnošću. Nakon traume Brexita i svih prepirki između bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona posljednjih godina, raspoloženje se promijenilo - jer je moralo.

"Ako Evropa želi preživjeti budući napad Rusije - a upravo se takav jezik koristi - njeni veliki igrači moraju se ponašati na način na koji se prije nisu ponašali. Moraju biti ujedinjeni",ističe Kampfner, i nastavlja:

Kao što je više od desetak zvaničnika jasno stavilo do znanja u nizu razgovora, cijena nedjelovanja bila bi daleko veća od cijene podrške Ukrajini do sada. Ne samo da bi Putin bio ohrabren da ide još dalje, već bi Evropu preplavio i talas ukrajinskih izbjeglica daleko veći od svega što je doživjela prije.

I ovo preustrojstvo bilo je vidljivo usred pompe i okolnosti državne posjete njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera Velikoj Britaniji prošle sedmice, kada su i on i kralj Charles potvrdili ono što su opisali kao duboku vezu između dvije zemlje - onu koja je ojačana zajedničkom prijetnjom ruskog ekspanzionizma.

Nužno prestrojavanje

U međuvremenu, pravi posao koji se odvija na nivou vlade je intenzivan. Britanski premijer Keir Starmer i njemački kancelar Friedrich Merz razvili su istinsku bliskost, koja proizlazi iz zajedničkog pogleda na trenutne opasnosti u vanjskoj politici i probleme u domaćoj politici. Britanski premijer lijevog centra i njemački kancelar desnog centra pronalaze zajednički cilj u svojoj dvostrukoj nedaći.

Gubitak SAD-a kao prijatelja u nevolji je ono što prisiljava obje zemlje na ovo prestrojavanje. Naravno, nijedna se ne usuđuje javno priznati da je situacija toliko loša kakva jeste, ali optika govori sve što treba reći. Samo uporedite Trumpovu državnu posjetu u septembru - sa visokim sigurnosnim mjerama, napetim osmijesima i očajničkim sahranama njegovih domaćina - i opuštenu druželjubivost Steinmeiera.

I svime dominira sigurnost - iako je to manje "koalicija voljnih", a više "koalicija okruženih". Ili, kako je objasnio jedan njemački sigurnosni zvaničnik, kojem je dozvoljeno da ostane anoniman da slobodno govori: "Ako Amerikanci sada djeluju kao posrednici između Rusije i Evrope, oni sebe više ne vide kao partnere unutar NATO-a."

U praktičnom smislu, SAD su i dalje pokretačka snaga iza saveza, barem nominalno. Kao što je rekao još jedan njemački vojni zvaničnik, koji je također anoniman da izrazi svoje stavove: "Surova istina je da nivo spremnosti Evrope za borbu protiv bilo kakve ruske agresije još uvijek ne postoji. Do tada, oslanjamo se na SAD da djeluju kao zaštita".

Ali taj peni je trebao pasti prošlog februara, kada je američki potpredsjednik JD Vance iznio svoje razne bombe na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, napadajući evropske demokratije, hvaleći krajnje desničarsku stranku Alternativa za Njemačku i poručujući da se SAD više ne osjećaju obaveznima na prošle saveze. Pravo iznenađenje je da je ikoga od tada iznenadilo djelovanje Trumpove administracije.

Čak i sada, neki se i dalje nadaju da ovo nije jedinstven stav u Washingtonu i da drugi unutar administracije i dalje imaju određeni utjecaj. Sigurnosni planeri u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji ne vide stvari na ovaj način, ali čini se da mnogi političari - i veliki dio javnosti - još uvijek nisu uvjereni koliko je situacija postala ozbiljna.

Njihov alarm će biti pojačan prvom Nacionalnom sigurnosnom strategijom druge Trumpove administracije. Objavljena prije samo nekoliko dana, ona osuđuje mnoge liberalne vrijednosti koje podupiru europsku demokraciju, dok istovremeno hvali nativističku, nacionalističku retoriku krajnje desnice - i implicitno Putina. 

Ranije je dominantna naracija širom Evrope bila o njemačkom oklijevanju, bilo da je uzrokovano poslijeratnom krivnjom i pacifizmom ili samozadovoljstvom. Ali iako je to zamijenjeno novom odlučnošću, koliko je duboko ukorijenjeno?

Obaveza NATO-a da poveća odbrambene izdatke na 5 posto nacionalnog BDP-a - od čega se 1,5 posto može potrošiti na "kritičnu infrastrukturu" - svakako omogućava mnogo budžetske fleksibilnosti. Ali Berlinova moć zaduživanja daje mu slobodu na kojoj mu susjedi mogu samo zavidjeti. Britanske finansijske poteškoće su znatno akutnije, i uprkos svim njegovim oštrim riječima, nekoliko dobavljača odbrane sumnja da Starmer sporo izvršava odbrambene narudžbe .

Trenutno se očekuje da će Njemačka do 2029. godine trošiti 153 milijarde eura godišnje na odbranu. Francuska, poređenja radi, planira dostići oko 80 milijardi eura do 2030. godine , a Velika Britanija trenutno troši 60 milijardi funti - ta brojka će se povećati na 87 milijardi funti do 2030. godine - ali, gledajući trenutna predviđanja, dostići će svoj cilj od 3,5 posto tek 2035. godine.

Za vlade u Londonu i Parizu, budžeti su toliko ograničeni, a zahtjevi za potrošnjom javnih službi toliko veliki - a da ne spominjemo plaćanje kamata na dug - da će se natezanje oko sigurnosnih potreba samo intenzivirati.

I dok se ankete javnog mnjenja razlikuju od zemlje do zemlje i zavise od toga kako su pitanja formulisana, sve veća zabrinutost među mnogim zvaničnicima odbrane je da će se, ako se Ukrajina dovoljno pritisne da prihvati neku vrstu prljavog dogovora između Trampa i Putina, javna podrška vojnim troškovima smanjiti. "Posao završen" će biti osjećaj - osim, naravno, što to neće biti slučaj.

Za Putina, to ne može biti tako. Ruski lider je povezao svoj politički opstanak, svoju energetsku infrastrukturu i ekonomiju svoje zemlje s idejom okružujuće zapadne "prijetnje". Otuda i njegove nedavne izjave o tome da je Rusija " spremna" za rat ako ga Evropa želi započeti - on jednostavno ne može sebi priuštiti da prestane s prijetnjama.

Ali originalni plan od 28 tačaka za Ukrajinu - za koji su SAD u početku negirale da je došao direktno iz Kremlja - predstavlja najgoru noćnu moru Evrope. A ako se lažni "mir" nametne bilo kojim sporazumom koji se približava tom, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i njihovi drugi evropski saveznici, uključujući Poljsku, Finsku, baltičke zemlje, nordijske zemlje i (opreznije) Italiju, znat će da su sami.

To bi označilo povratak politike velikih sila, Jaltu 2.0. Učvrstilo bi deamerikanizaciju NATO-a, strukturnu nesposobnost Ukrajine da se brani, i potvrdilo da, što se tiče SAD-a, Rusija uživa pravo veta na evropsku sigurnost.

"Kažemo da je egzistencijalno, ali se još ne ponašamo kao da jeste", rekao je jedan britanski zvaničnik odbrane, govoreći pod uslovom anonimnosti. Zadatak za Merza, Starmera i Macrona je tada da prihvate – i priznaju svojoj javnosti – da se mogu osloniti samo jedni na druge.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad